utorak, 29.07.2008.
......
I noćas sam lutala tvojim gradom...
Tražila pupoljak, mladost stariju od mene, tražila sjećanja.
I noćas su zvijezde otkrivale mi put,
a lišće u parku oglašavalo moje korake.
I noćas je pas lutalica bio moj saputnik,
a rijeka prala moje grijehe.
Večeras sam mjesecu rekla sve, ali me nije mogao shvatiti...
Nije mogao da shvati moju bol niti je mogao pojmiti tvoju ljepotu.
Reče da lažem kad kazivah o očima tvojim!
Reče da takva ljepota nije moguća!
I na kraju reče da zaboravim te oči.
Kad upitah kako, on reče da pitam vjetar.
Vjetar mi pomrsi kosu...
Upitah ga za savjet...
Govorih mu sve, kao i mjesecu...
Pričah o tom čarobnom plavetnilu, o svojoj boli, tvojoj ljepoti...
Govorila sam i o svom lutanju...
Na kraju, kada sam očekivala lijepu riječ,
vjetar me zagrli, zaplaka i reče da se takve oči ne mogu zaboraviti...
Njegov jecaj probudi kišu...
Kiša upita razlog jecaja?
Vjetar joj objasni sve...
Mjesec obasja moje lice ...
Stajala sam tu, kao optuženik, oborenog pogleda....
Kriva jer postojim,
kriva jer volim...
- 12:48 -
četvrtak, 17.07.2008.
Ne pitaj više
Ne pitaj više zašto te ljubim.
Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani,
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.
Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.
- 09:55 -
nedjelja, 06.07.2008.
Da si blizu
Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
- 10:15 -
